Ja sam Fido, pas koji je posvojio obitelj!

Na kraju jedne ulice živi obitelj F., posvojio sam ih prije nešto više od 3 godine i tu počinju moja prava sjećanja.. od onoga ranije znam samo što su mi rekli – da sam imao dom u kojem sam živio 5 godina, bio sam kućni pas i bio sam dobar, a onda sam se odjednom našao u šumi. Sam i zavezan za stablo. Da umrem ili nestanem.. odjednom sam bio višak. Ne sjećam se puno, zaista.. ali jedini osjećaji koje imam od tada su ti da sam nekoga iskreno volio. Vuf, boli me glava kada razmišljam o tome i oko srca me nekako stisne, počnem osjećati tjeskobu i pitam se zašto? Ja to ne bih nikada nikome učinio, niti ja niti ijedan drugi pas! No, izvukao sam se. Poremetio sam planove smrti i otišao sam na mjesto gdje psi čekaju svoj dom. Znate kako je tamo, koliko ste god sretni što ste izvukli živu glavu ipak niste doma, ipak nemate obitelj.. čekao sam, slikao se ( kao za osobnu, bacio kes i voila – imao sliku) napisali su broj na koji me obitelj F. može nazvati kada me ugleda i nastavio sam čekati. Došlo je ljeto i obitelj F. je nazvala, a ja sam drugi dan bio kod njih. Pregledao sam dvorište,kuću, procjenio mace i novu pseću prijateljicu T., bio sam zadovoljan i odlučio ostati. Moji su novi ljudi bili tužni, nešto prije nego što sam došao napustio ih je L., velika njuška velikog srca. (Nova prijateljica mi je otkrila kako je čula ljude da govore kako više nikada neće imati drugog psa, rekli su da previše boli. I ona je bila tužna, ali mi psi možemo vidjeti preko Duge i mi znamo da su naši prijatelji tamo sretni, tako da je njoj bilo malo lakše.) Ja sam ih šarmirao. Obitelj F. je postala sretnija kada sam došao, još uvijek nisu zaboravili L., ali pomogao sam im ublažiti bol. Kako je vrijeme prolazilo moja je obitelj svašta učila uz mene, korak po korak pokazao sam im kako pomoći i ostalim prijateljima, onima koji još čekaju tamo gdje su sretni što su izvukli živu glavu i onima koji tamo tek trebaju doći. Nije bilo lako, mislili su o tome kako će ih to previše boljeti, vidjeti što sve prolazimo. I boljelo je, jako! A onda su shvatili da kako bi pomogli moraju i osjetiti tu bol, ponekad, vidjeti ono što normalan čovjek ne voli vidjeti.. nakon što smo prvi puta spasili psa, moja obitelj i ja, osjetili su da se isplati. Sva bol ne može se usporediti sa srećom spašenog života. Jako volim svoju posvojenu obitelj, a i oni vole mene. Svašta smo prošli od kada imam nova sjećanja, posvojio sam još i Lola.. njih je bilo osam cvilidreta koje je netko napustio na moru, bili su mali, glasni, kakali su, piškili i imali su gliste pa smo ih smjestili u konobu koja se taman oslobodila od malih drečavaca koji su tu bili prije njih.. nikada nam nije bilo dosadno. Lolo i njegova ekipa su brzo rasli, kopali su po vrtu (što se nije baš sviđalo mami F.), dekorirali eksterijer i ubrzo našli domove.. osim Lola, njega sam ja udomio. On vam je poseban, ponekad čak mislim da nas je sve prevario i zapravo udomio on nas, ali nisam siguran.. pravi se lud, Lolo bilo je tu još pasa u našem dvorištu, čuvao sam ih dok ne pronađu svoj novi dom. Čuvao sam i prijateljice mace, njih nisam imao prije novih sijećanja, ali sada čak i spavamo skupa – kada mi dozvole. Prošle godine smo udomili još jednog psa, malog P. On se nametnuo, došao je sa 0,5kg i hranili su ga na dudu – počeo se penjati po mojim ljudima i ostao je. On je još mali, pa je dosadan. Njega voli naša Brina, ona je kod nas već dvije godine „kao čeka svoj dom“ ali tu je jedna od nas. Ponekad i šefuje, ali dopustim joj jer je volim. Moja Brina zna i hrkati, puno pjeva i obožava papati. Malo je debela pa je sada na nekoj dijeti, nije gladna, ali nije ni zadovoljna. Ona misli da su dijete za pudlice, a ona je ipak mješanac terijera, Znate, ovako kada razmišljam čini mi se da sam oduvijek bio sa svojom obitelj F., kao da ono prije ne postoji. Svašta sam naučio svoju obitelj, zapravo pomogao sam im da izvuku na površinu ono što svaki čovjek nosi u sebi – empatiju prema drugom biću. Pomogli smo mi i drugim ljudima, da nebiste mislili da zato što sam pas ja ne volim pomoći i vama! Ja sam svoju obitelj posvojio, pružio sam im sreću i uveseljavati ću ih još dugo godina. A ako dozvolite, poručio bi nešto i vama : Pružite priliku starijim psima, mladi su u duši. Pružite ruku onome tko je treba i budite sretni što ste u mogučnosti pružiti ruku, ljepše ju je pružiti nego trebati. Kada vam srce nalaže nešto, promislite i ako možete nađite način, a ne ispriku. I budite čovjek, svakom živom biću koje vas okružuje, uvijek. Molim vas, sterilizirajte i kastrirajte svoje životinje da se smanji broj napištenih, ne dobiju svi mogučnost posvojiti obitelj kao i ja, a postoje i opravdani zdravstveni razlozi za to.. i za kraj nikada, ali nikada nemojte okrenuti glavu od okrutnosti, šutnja je suučestvovanje, a svijet nam postaje okrutan radi onih koji dopuštaju zlima da budu okrutni. Uvijek imajte osmijeh i nikada nemojte zaboraviti na svoje dlakave anđele! Voli vas Fido, zajedno sa svojim prijateljima – Lolom, Brinom, Toyom, Pipom i macama
—————
Strpljenje se isplati, Fidovi bivši vlasnici su pronađeni i kažnjeni novčanom kaznom za napuštanje životinje.

Slika: