Što bi mogli reći za ovaj mjesec, a da ne ponavljamo uvijek isto?  Ne puno toga…

Uvijek nas prate ista borba, iste radosti, iste tuge. Uvijek se veselimo, uvijek plaćemo, uvijek se naradimo i prodbijemo noći… 

Hajdemo onda ovaj mjesec reći nešto više o našoj borbi i tome kako je podnosimo. Iskreno – bez laganja, pretvaranja i umotavanja u neke ljepše riječi.

Borba koju vodimo svakodnevno teška je. Mi smo Udruga. Mislimo da su mnogi smaknuli značenje te riječi sa uma pa nas smatraju svemogućima. Mi smo Udruženje ljudi sa istim interesima i afinitetima. Ništa više. Mi smo ljudi koje srećete u svakodnevnici, pospani ujutro, umorni navečer, ponekad živčani, ponekad radosni, ljudi koji se svakodnevno bore za svoj kruh – ali i za život još sedamdesetak nevinih bića.  Mi nastojimo imati svoje živote, spašavajući tuđe. Ponekad je to teška misija… premalo nas je da bi bila izvediva… U ovoj bitci nastradaju samo naši privatni životi.

Da li nam dođe da odustanemo? Iskreno, dođe.  U onom trenu kada više nemamo energije i suza. U onom trenu kada više nemamo novaca i snage. U onom trenu kad ne možemo ni na wc otići, a da ne zvoni jedan od mobitela i da sa druge strane slušalice nisu neki problemi. U onom trenu kad već pomalo zaboravljamo što je to opušten razgovor uz kavu ili popodnevno brčkanje u moru – jer za to nemamo vremena.

Da li se ponekad svađamo, prepiremo i okrećemo glave jedni od drugih – da, radimo to. U onom trenu kad smo premoreni, stoga lagano i živčani i ne znamo što bi više učinili, a ne možemo odustati jer u glavama i mislima ćemo uvijek imati te životinje. Ali uvijek naposlijetku ostanemo zajedno zbog jednog jedinog cilja i u ostvarenju njega ostajemo složni.

Da li je ovo hobi ili povremena zanimacija da si upotpunimo slobodno vrijeme? Ne, za nas je ovo stil života. Ponekad nas guši, ponekad umara, ponekad se pitamo što nam je to trebalo u životu… ali i dalje smo tu.  To je nešto od čega jednostavno ne možeš pobjeći nakon što malo dublje zađeš u to…

Da li nam sve izgleda besmisleno kada nam nakon dva tjedna teške borbe za jedan maleni život, on ipak nestane? Da. Izgleda. A dani nakon toga su teški…. ali i to prođe, a okupiraju nas oni životi koje smo spasili i za koje i dalje ima nade.

Da li odustajemo? NIKADA!

I dalje svakodnevno svoje vrijeme posvećujemo psima i macama koje volimo. Radujemo se svakom udomljenju, veselimo svakoj rezervaciji, ozdravljenju ili slikama iz novog doma nekog štićenika. Ushićeni poput male djece zovemo jedni druge da prenesemo neku lijepu vijest, smijemo se tome i onda plaćemo – ali od sreće.

……

Vidite, ljudi smo, ranjivi i slabi. Ne glumimo heroje, ne glumimo junake niti svece. Ponekad nam je zaista sve to previše.. Stoga uvijek iznova pozivamo ljude da nam se pridruže u našoj borbi jer ovim tempom, sa nas tek nekolicinom aktivnijih, i mi ćemo jednom puknuti pod pritiskom… ne tražimo od svakog volontera da bude aktivan poput „jezgre“, nemojte se plašiti ovih pisanih riječi. No kad bi nas bilo više, svima bi bilo lakše, a ono najbitnije, bili bi u mogućnosti više napraviti za životinje.  Da odradite jednu vožnju na terapije tjedno, vama je to tek sat vremena, a nama velika pomoć. Da odradite jedno dežurstvo tjedno, vama je to par sati, a nama mogućnost da u to vrijeme odradimo nešto drugo što je jednako bitno, a ne stigne se.

Ne bojte se tuge i suza. Oni su normalni i nisu izgovor za nedjelovanje. One su razlog da se potrudite da ih više ne bude, odnosno da ne bude razloga  za njih. Pridružite nam se u skladu sa svojim mogućnostima. Shvatit ćete koliku to radost nosi, bez obzira na sve ostalo.

Nekako imamo osjećaj da smo uvijek nagrađeni za sve i dogode se čuda, barem ih mi tako doživljavamo. Uživati ćete u svakom trenutku tih čuda, pa iako nisu jako česta!

Pa hajmo onda ovaj mjesec istaknuti nekoliko čuda, a ne ružne stvari. Pa idemo redom…
Udomljeno je nekoliko životinja, već odraslih pasa, što je zaista pravo čudo s obzirom da svi traže samo štence. Udomljene su, takoreći, neudomljive životinje, i to nas silno raduje.

ROKI, bokser star oko pet godina, došao je k nama u groznom stanju. Polomljen, izgladnjeo, sa potresom mozga i ostalim povredama. Bio je polumrtav. No Roki je preživio, oporavio se, udebljao se. Roki je postao ponovno maza, dobričina blesavog pogleda kakav je zasigurno i prije bio.

Ovaj mjesec, nakon što je i kastriran, po njega su došli njegovi novi prijatelji iz Zagreba. Roki sada spava pored kreveta jedne drage gospođe, i uživa u dugim šetnjama sa njenim nećakom

TERI, naša Madame, koja je svoj život provela u potrazi za domom i već je dugo čekala na njega, gospođa od već tri godine, pronašla je svoje ljude u Sesvetama. Osobno su došli po nju, a ona ih je odmah prihvatila. Zanimljivo jest da se Teri inače boji muškaraca, no ovog se gospodina uopće nije plašila. Očito je znala da nema razloga i da su ti ljudi put u njeno bolje sutra.

Igrom sudbine i slučaja i GARO, trogodišnji mješanac, je pronašao svoju obitelj. Gotovo su nevjerojatna nedavna udomljenja, valjda su na red za sreću došli i nešto već odrasliji psi…bilo je i vrijeme! Garo je naprosto oduševio jednu obitelj iz Nizozemske koja već dvije godine traga za pravim psom. Pronašli su ga u Gari. Uz suze tuge… i radosti, nakon godinu dana čekanja kod privremene udomiteljice, Garo je izljubljen i izgrljen od svoje nove i jedine obitelji koja će mu pružati puno više nego je imao do sada… Za neke ljude jednostavno znate da su pravi i da dajete psa u najbolje ruke – upravo smo takav osjećaj stekli sa Garom. Na slici Garo sa malenim Nizozemcem koji je s njime bio naprosto oduševljen i nije ga prestao grliti i ljubiti.

Gotovo neudomljivi mačak FELIX, mačak bez oka koji boluje od tzv.mačje side, bolesti s kojom mace mogu gotovo normalno živjeti uz pravilnu brigu, no svejedno ljudi uzmiču od takvih životinja. Šansa da pronađe dom ovdje bila je ravna nuli. Mislili smo da će Felix cijeli život provesti u kaveziću.
No i njemu se posrećilo i ovaj je mjesec otputovao u Njemačku sa osobom koja ga je i pronašla i dovela k nama. Tamo uživa i živi pravi život!

Zaredalo se još nekoliko sretnih udomljenja, udomljeno je dosta štenaca, udomljena je i mamaMila, kujica od godinu dana. Odradili smo nekoliko sterilizacija, operacija i puno terapija. Broj životinja je svejedno i dalje isti jer kako se koja udomi, tako stiže nova… mjesta više nemamo.

U osmom mjesecu nam u Njemačku putuju Marley i Žućo, još dva prekrasna udomljenja, oboje već duže čekaju na udomitelje. Oboje idu kod predivnih ljudi, a posebice se radujemo zbog Žuće koji zbog svog hendikepa (proširenje jednjaka) sigurno ne bi lako našao udomitelja u Hrvatskoj, ponovno su se Njemci pokazali kao iznimno senzibilizirani za takve životinje…

O ružnim stvarima, rekli smo, ovaj mjesec nećemo govoriti. Prepustiti ćemo ih našim srcima i suzama da ih isplaču, a s vama želimo podijeliti ono lijepo što donosi briga o ovim životinjama.

Pohvalili bi i zahvalili se svim novim volonterima koji su nam se pridružili u posljednje vrijeme: Ivani, Martini, Dini, Heleni, Danieli, Ivi, Danielu, Ariani, Kseniji, Adis, Lari i drugima. Netko pomaže privremenim čuvanjem, netko pomaže sa dežurstvima, netko šeće pse kad stigne… svatko u skladu sa vremenom kojeg može izdvojiti za pomoć životinjicama.
Nadamo se da će se ubrzo pridružiti još takvih ljudi koji će moći izdvojiti koji sat ili dan za naše štićenike, volonteri su nam zaista potrebni jer bez obzira na broj, uvijek se netko razboli, ostane bez auta, počne raditi sezonu ili nešto slično.
Zahvalili bi se i svima koji su nam pomogli sa silnim donacijama u hrani, ljekovima i na druge načine, posebice za štence iz Šijanske šume, zaista se puno ljudi aktiviralo.
Hvala svima koji su nas poduprli na bilo koji način, bilo uplatom članarine, toplom riječju ili nekim udomljenjem. Hvala od srca!

A ostale pozivamo da dođu i uvjere se u ljepotu ovih stvorenja i nagradu koju nosi rad s njima… pozivamo svih da budete dio naše vizije i pomognete ostvarenju naše misije.

Potrudimo se zajedno da se dogodi još koje čudo i da čuda budu sve češća.