Svakodnevno javljamo razne vijesti, neke loše, neke dobre a neke posebne.
Ova vijest nam je zaista posebna jer je rezultat zajedničkog truda i ljubavi puno pojedinaca. Naša Sahara je napokon pronašla svoj *zauvijek* dom <3
Za one koji nisu pratili njenu priču https://www.facebook.com/notes/udruga-ruka-%C5%A1api-pula/napa%C4%87ena-du%C5%A1ica-sahara/508436689179384 , a evo što je Sahara poželjela podijeliti sa svima:
Zovem se Sahara.
Moja je priča priča o tome kako jedan čovjek kojemu je stalo može pokrenuti lanac dobrote; taj čovjek je bio prva karika a njoj su se pridruživale nove i nove karike, novi dobri ljudi koji čine neprekinuti lanac. Ja vam to mogu potvrditi jer je to priča o mom životu, upoznala sam te ljude, postali su moji prijatelji, spasili su me. Da nije bilo njih ja danas ne bih imala svoj dom, ne bi me bilo.
Moja je priča priča o tome kako jedan čovjek kojemu je stalo može pokrenuti lanac dobrote; taj čovjek je bio prva karika a njoj su se pridruživale nove i nove karike, novi dobri ljudi koji čine neprekinuti lanac. Ja vam to mogu potvrditi jer je to priča o mom životu, upoznala sam te ljude, postali su moji prijatelji, spasili su me. Da nije bilo njih ja danas ne bih imala svoj dom, ne bi me bilo.
Želim im se zahvaliti za sve što su učinili za mene.
Zimu 2012. godine bih najradije zaboravila. Bila sam gladna, iscrpljena i bolesna. Jednom davno sam i ja imala svog vlasnika ali nije pitao za mene i nikad me nije potražio. Lutala sam mjesecima, svi su me tjerali, nitko nije obraćao pažnju na mene. Spavala sam na ribarskim mrežama, ispod hladnog neba.Bivala sam sve slabija i čekala sam kraj. Ali sudbina mi je ipak namijenila život.Od svih ljudi koji su me mjesecima gledali i nisu ništa poduzeli da mi pomognu jedan čovjek, po imenu Davor nije okrenuo glavu. Hvala mu na tome.Poveo me sa sobom i stvari su se počele jako brzo odvijati. Davor me nije mogao zadržati kod sebe,spletom okolnosti završila sam u veterinarskoj stanici ali budući da mi je trebalo dugotrajno liječenje, da bi mi spasili život preuzeli su me tete i barbe iz udruge Ruka šapi. Nikad neću zaboraviti taj dan, bio je 22.12.2012. Došli su jedna teta i jedan barba po mene, kad su me vidjeli bili su u šoku. Stalno su ponavljali: o jadno, jadno stvorenje…
Bilo me je strah jer sam u životu doživjela previše ružnoga ali tog prvog dana oni su mi obećali da više nikad neću biti sama i napuštena, da će mi pomoći da ozdravim i nađem novi dom. I znate što- izvršili su svoje obećanje!
Prvo su me vozili kod veterinara, on me dobro ispregledao, rekao je da imam neku Demodikozu, da sam strašno iscrpljena i slaba i da će mi trebati dugotrajno liječenje i dobra njega. Također su rekli da mi moraju dići neki Imunitet i da zato moram dobro papati. Nisam znala što je taj Imunitet ali tete šapičarke su vam pisale i puno vas se javilo, kupili ste mi puno fine hrane, neke vitamine i svašta još. Dali ste mi puno donacija i slali mi poljupce i srca. Hvala vam. Tete šapičarke su rekle da sam jako popularna i stalno su me mazile i tepale mi. Nekako je sve postajalo dobro…
Ali te tete i barbe su i jako tvrdoglavi i uporni. Nije dolazilo u obzir da propustimo terapiju. Svaki dan su mi prale šapice u nekom rozom šamponu, jednom tjedno su me špricali sa nečim jako smrdljivim, svako jutro sam morala pojesti jednu tabletu i onda opet navečer jednu. Smjestili su me u jednu ogromnu prostoriju koju mi je dao jedan barba jer se i on sažalio nadamnom. Hvala mu puno. Pošto sam bila jako mršava, sve su mi kosti virile i bila sam sva u ranama šapičari su mi nabavili madrac da spavam na mekanom. Pa ja sam se osjećala kao princeza, nisam mogla vjerovati. Nisam željela zaspati jer sam se bojala da ću se probuditi i uvidjeti da je to bio samo san!
Tamo sam upoznala Jerrija koji je isto imao demodikozu, lutao je ulicama i svi su ga tjerali i gađali kamenjem. Upoznala sam i Ponča u kojeg je netko pucao pa je imao metak u šapi. Pričali su mi i za Bernija koji je spašen iz šinteraja u zadnji čas, prvi put sam čula za strašni šezdeseti dan.
Tamo sam živjela neko vrijeme a onda je u moj život ušla moja mala prijateljica Nina Š. Ponudila mi je da budem sa njom u stanu i jako smo se zavoljele. Brinula se o meni, stalno me vodila kod veterinara. Da i htjela bih reći da sam bez obzira na sve injekcije zavoljela i sve u ambulanti “Hajster” i doktora Henrija, i doktoricu Samantu i Nikolinu i Anamariju. Svi su mi oni pomagali i liječili me, puno im hvala. Moje liječenje je trajalo jako puno mjeseci i tamo su me već svi znali. Čak su u čekaonici ljudi znali da sam ja Sahara. Kod Nine sam živjela 9 mjeseci i bilo mi je prekrasno. Jedinu stvar koju bih izdvojila da mi nije bila u redu od teta šapičarki je kad su ustvrdile da se tjeram pa su mi navukle neke ružne, ogromne gaće na cvjetiće. Nisam htjela ići van jer me bilo užasno sram. Drugo je sve bilo dobro. U međuvremenu su me i cijepili protiv bjesnoće i mikročipirali.
Nakon devet mjeseci kod Nine morala sam se preseliti, tražili su mi hitno novi, privremeni dom i javila se Ivana M. I ona me čuvala i brinula o meni, hvala joj puno. U međuvremenu su šapičari ubrzano gradili box da bih se ja mogla preseliti. Novi privremeni dom mi je dala Bojana M. Kod nje je isto bilo lijepo, priroda, livade i šume. Bila je jako dobra prema meni. Bojana je vozila bicikl i ja sam trčala uz nju. Nekad sam je u šetnji jako vukla pa joj se sad ispričavam.
Moje neumorne tete iz Ruka šapi su zaključile da moram ići na neku Sterilizaciju i rekle da je to jako bitno radi mog zdravlja i zločeste Demodikoze. Ja sam im ionako već u potpunosti vjerovala pa sam odmah pristala. Jednog dana su me odvele, ne sjećam se ničega, samo sam se probudila sa nekim plastičnim lusterom na glavi koji mi se nije sviđao pa sam ga ubrzo razbila. Kupile su mi drugi pa sam i njega razbila. Rekle su mi da sam nemoguća ali se nisu ljutile.
Moju Sterilizaciju su omogućila djeca iz Osnovne škole Rivarela- Novigrad i njihova učiteljica Zorica T. Oni su marljivo skupljali prazne boce, sa roditeljima pekli kolače i sve zajedno prodavali na Božićnom sajmu samo da bi skupili novce za mene! Hvala im puno.I eto došao je dan kad su moje tete šapičarke rekle da sam spremna za novi dom! Međutim svi koji su zvali su me htjeli staviti na lanac ili su htjeli da čuvam neke zgrade. Ali tete su rekle da nema šanse.I tako su jednog dana u moj život ušli Cinzia i Bero. To je bila obostrana ljubav. Mazili su me i tepali mi.
Ali moje oprezne šapičarke su išle provjeriti uvjete i sve je bilo dobro samo je ograda dvorišta bila niska i ja bih je preskočila bez problema pa su je Cinzia i Bero odlučili povisiti. Ali budući da treba vremena da se to napravi nisu htjeli biti još dugo bez mene pa su mi napravili prekrasan box dok ograda ne bude gotova pa da onda mogu biti slobodna u dvorištu. Šapičarke su samo mudro komentirale: Oni ju baš žele…
Od tog 21.12.2012. od kad me Davor poveo sa sobom prošla je godina i tri mjeseca i napokon sam 29.03.2014.godine pronašla svoj “zauvijek”dom. Svečano je potpisan ugovor između Ruka šapi i Cinzije i Bere i ja sam i službeno postala njihova.
Lajala sam i skakala po svima od sreće, sve su tete imale suze u očima, to su bile suze sretnice i sve je bilo jako emotivno.
Željela bih još jednom zahvaliti svima vama koji ste mi pomogli na mom putu u novi dom. Niti jednom se nisam osjetila sama i napuštena, uvijek ste bili uz mene.
Ja sam imala sreće ali upravo sada neka druga Sahara spava bolesna i gladna na ribarskim mrežama, nekog drugog Jerrija tjeraju i gađaju na cesti, neki drugi Berni sa strahom iščekuje šezdeseti dan života. Vaš posao nije gotov i mi vas trebamo.
Vi ste dokaz da ima dobrih ljudi a mi imamo samo vas i ovisimo o vama. Voljela bih da se zločesti ljudi posrame svega ružnoga što rade nama životinjama i da pobjegnu daleko, što dalje od nas i da ostanemo samo mi, životinje i dobri ljudi na ovom svijetu.
Ja sam imala sreće ali upravo sada neka druga Sahara spava bolesna i gladna na ribarskim mrežama, nekog drugog Jerrija tjeraju i gađaju na cesti, neki drugi Berni sa strahom iščekuje šezdeseti dan života. Vaš posao nije gotov i mi vas trebamo.
Vi ste dokaz da ima dobrih ljudi a mi imamo samo vas i ovisimo o vama. Voljela bih da se zločesti ljudi posrame svega ružnoga što rade nama životinjama i da pobjegnu daleko, što dalje od nas i da ostanemo samo mi, životinje i dobri ljudi na ovom svijetu.
Za kraj vam šaljem sliku iz mog novog doma da vidite kako mi je sad lijepo jer svi ste vi bili karike u lancu dobrote koji mi je to omogućio.
Voli vas vaša Sahi
